Kina ima novog šefa centralne banke. Pan Gonšeng, koji je postao guverner Narodne banke Kine 25. jula, tipičan je tehnokrata. Njegova karijera, koja uključuje doktorat iz ekonomije, istraživanja na Univerzitetima Kembridž i Harvard, i mandat na mestu zamenika guvernera, liči na karijeru centralnih bankara bilo gde u svetu. Ali on se suočava sa drugačijim problemom – ne previsokom, već preniskom inflacijom. Maloprodajne cene u Kini uopšte nisu porasle ove godine do juna. Deflator BDP-a, generalni indeks cena roba i usluga, pao je za 1,4% u drugom kvartalu, u poređenju sa prethodnom godinom. To je najveći pad od 2009. godine.
Pad cena predstavlja neposrednu opasnost za kineske političare. Moglo bi doći do erozije profita, pada poverenja i destimulisanja zaduživanja i ulaganja, što će samo povećati deflatorni pritisak. Odsustvo inflacije ima i manje očigledne implikacije, naoričito za one koji prate rezultate u geopolitičkoj utakmici između Kine i Amerike. Deflacija bi mogla da odloži uspon Kine na poziciju najveće svetske privrede. Uprkos poteškoćama, očekuje se da će kineska privreda ove godine porasti za oko 5%. Američka će porasti za 2% u najboljem slučaju. Tada bi izgledalo da Kina dobija na snazi. Ali ovakve prognoze isključuju inflaciju i ignorišu devizne kurseve. Američki „nominalni“ rast, bez uračunavanja inflacije, mogao bi premašiti 6%, prema analizama Goldman Sachs-a. Zemlja će proizvesti 2% više roba, čija bi cena mogla porasti za oko 4%. S druge strane, predviđa se da će nominalni rast Kine biti samo 5,5%.
U teoriji, visoka inflacija u Americi bi trebalo da oslabi dolar. Ovo bi učinilo da druge privrede poput kineske budu veće u dolarskim okvirima. U praksi, međutim, američka valuta je ostala jaka. Kao rezultat toga, kineski BDP, preračunat u dolare, mogao bi na isteku 2023, drugu godinu zaredom, dodatno zaostati za svojim rivalom. Privreda Kine će biti 67% američke u 2023, prema Goldman Sachs-u, u poređenju sa 76% u 2021. Tako će druga najveća svetska privreda ostati ubedljivo na drugom mestu. Ovakav trend je neočekivan. Privrede u razvoju poput kineske ne samo da bi trebalo da rastu brže od zrelih privreda, već bi i njihove cene trebalo da „sustignu” više cene koje preovlađuju u bogatim zemljama. Privrede u razvoju počinju kao siromašne i jeftine, a zatim postaju bogatije i skuplje, bilo zato što njihove cene brzo rastu, ili zato što im devizni kursevi jačaju. Tokom 1960-ih, na primer, Amerikanac koji bi posetio Italiju ili Japan otkrio bi da je dolar u ovim zemljama vredniji nego kod kuće. Kursevi lire i jena, kada se preračunaju u dolare po tržišnim cenama, bili su niži spram američkih cena za slične artikle. Dve ili tri decenije kasnije, i Italija i Japan bili su jednako skupi kao i Sjedinjene Države.
Klasično objašnjenje ovog fenomena dali su ekonomisti Bela Balasa i Pol Semjuelson (1964). U razvojnim privredama, produktivnost brzo raste u proizvodnim industrijama, koje trguju robom prekogranično. Pošto proizvodnja po radniku brzo raste, firme mogu sebi da priušte da bolje plaćaju svoje radnike bez podizanja cena proizvoda, koje su ograničene globalnom konkurencijom. Međutim, u sektorima usluga, koji nemaju veliki izvoz, produktivnost raste sporije. Uslužne firme se ipak moraju takmičiti sa proizvodnim za radnu snagu unutar zemlje. To ih primorava da podignu plate kako bi privukli radnike. Veće plate, zauzvrat, primoravaju ove firme da podignu cene. Ova povećanja su neophodna zato što produktivnost zaostaje, ali i zato što su usluge zaštićene od globalne konkurencije. Podizanje cena takođe čini zemlju skupljom; npr, cena šišanja raste u skladu sa rastućim platama sve produktivnijih proizvodnih radnika. Kineske cene su sada u proseku samo 60% američkih cena kada se uporede slični proizvodi, prema podacima Svetske banke. Njihova cifra se poklapa sa ‘Big Mek indeksom’ koji primenjuje naš list, poredeći cene hamburgera širom sveta. U Kini, Big Mek košta 24 juana, što iznosi 3,35 dolara. To je samo 63% cene istog obroka u Americi.
Dugoročne prognoze Goldman Sachs-a procenjuju da će nivo cena u Kini skromno porasti, u odnosu na Ameriku, do sredine naredne decenije. Do tog trenutka, kineski BDP će postati najveći na svetu, predviđaju oni. Ako pak cene ostanu na sadašnjem niskom nivou, onda kineski BDP možda nikada neće prestići američki. Capital Economics, istraživačka firma, drži se ove sumornije perspektive. CE smatra da će kineski rast po radniku usporiti do približno američkog tema rasta u narednoj deceniji. Ako Kina više ne sustiže Ameriku ekonomski, tvrdi se, nema razloga očekivati ni da će njene cene sustići američke. Takav zaključak je verovatno prenagljen. Istorija pruža brojne primere zemalja čije su cene rasle, u odnosu na američke, čak i kada njihov BDP po glavi stanovnika nije rastao brže. Na primer, Irska, Izrael i Italija su imali periode tokom 1980-ih kada je BDP po stanovniku rastao sporije od američkog, ali su cene rasle kroz bržu inflaciju ili jačanje deviznog kursa. Podaci iz Penn World tabele pokazuju da je, sveukupno, 156 zemalja imalo najmanje jedan desetogodišnji period konvergencije cena bez privredne konvergencije od 1960. godine.
Konačno, ovaj obrazac je kompatibilan sa teorijom Balase i Semjuelsona. Ako imate dinamičan proizvodni sektor u disbalansu sa umirućim uslužnim sektorom, zemlja bi mogla da raste skromnije, a da ipak postane skuplja. Cena usluga bi brzo rasla, usled borbe za radnu snagu sa produktivnijim proizvodnim firmama. Da li će kineska jeftinoća opstati? To će zavisiti ne samo od toga koliko brzo raste u odnosu na Ameriku, već koliko brzo raste njena proizvodnja u odnosu na strogo domaće industrije. Da bi smanjila zaostatak BDP-a u odnosu na Ameriku, Kina će morati da smanji i jaz u cenama.
(TheEconomist-ZTP, foto: Bloomberg/Getty)
