Danci to rade. Holanđani to rade. Čak i Jamajka, Honduras i Papua Nova Gvineja redovno iznose formalne ciljeve svoje odbrambene i spoljne politike. Sada to radi i Nemačka. Dugo suzdržana oko pokazivanja svojih mišića uprkos tome što je četvrta po veličini svetska ekonomija i stub evropske stabilnosti, zemlja je 14. juna najzad istupila i predstavila svoju prvu strategiju nacionalne bezbednosti.
Dokument od 76 strana, predviđen da unese doslednost i osećaj svrhe u sve segmente vlade, ne predstavlja uzbudljivo štivo. Očekivano, naglašena je duboka posvećenost Nemačke Evropskoj uniji i NATO-u, kao i odnosima sa ključnim partnerima kao što su Amerika i Francuska. Razumljivo, Rusija je označena kao „najozbiljnija pretnja miru i bezbednosti u evroatlantskom području“. I pomalo odvažno za zemlju čiji najveći poslovi zavise od trgovine sa Kinom, dokument se ne usteže da okrivi azijskog zmaja da se „uporno i iznova ponaša suprotno našim interesima i vrednostima“, iako insistira da Kina „ostaje partner bez kojeg se mnogi izazovi i krize ne mogu rešiti.”
Međutim, iako strategija pojašnjava nemačka uverenja i ciljeve, nedostaju konkretni potezi i rokovi. Pre skoro deceniju, na primer, Nemačka je prihvatila preporuke drugih članica NATO-a o povećanju vojnog budžeta na 2% BDP-a. U svetlu ruske invazije na Ukrajinu, kao najveće pretnje evropskoj bezbednosti od kraja Hladnog rata, i potonjeg fokusa na jadno stanje nemačke vojske, strateški dokument naprosto ponavlja data obećanja. I tu se pomalo uzmiče, dodajući da bi 2% trebalo da bude višegodišnji prosek i da će vlada nastojati da to sprovede „bez dodatnih troškova za savezni budžet“.
Na konferenciji za novinare koja je pratila predstavljanje dokumenta, ministar finansija Kristijan Lindner pedantno je objasnio da će bar u narednih nekoliko godina cilj od 2% biti namiren ne iz redovnog budžeta, već putem dopuna iz privremenog specijalnog fonda od 100 milijardi evra. Drugim rečima, prepušta se nekoj budućoj vladi da trajno ojača nemačke oružane snage. „Nijedna stranka ne bi pristala na smanjenje socijalne pomoći da bi izdvojila više za odbranu,“ kaže Torsten Bener iz Instituta za globalnu javnu politiku sa sedištem u Berlinu. „Ovo pitanje se prosto odlaže za doglednu budućnost.“
Strategiji takođe nedostaje ono što su neki očekivali kao ključnu komponentu – stvaranje izvršnog organa nalik američkom Savetu za nacionalnu bezbednost. Ova ideja je, kažu insajderi, napuštena usled prepucavanja unutar vladajuće koalicije, jer se ministarstvo spoljnih poslova, koje trenutno drži Zelena stranka, odupiralo jačanju vladinog kabineta na čelu sa Socijaldemokratama, gde bi takav savet logično bio smešten. Slogan strategije nacionalne bezbednosti „Robusna, otporna, održiva“ takođe je odraz koalicione politike. Ne iznoseći detalje o odbrani, dokument iznosi načela budžetske discipline ispred Lindnerove partije Slobodnih demokrata, kao i posvećenost klimatskim ciljevima ispred Zelenih. Međutim, važnije od samog teksta dokumenta je činjenica da je on uopšte napisan.
Od svog uskrsnuća kao Savezne Republike na pepelu Drugog svetskog rata, Nemačka se ustezala od jakih stavova. Nakon ponovnog ujedinjenja 1990, oprez je zamenjen nadmenošću. Činilo se da su prosperitet garantovala tri blagoslova: američka bezbednost, jeftini ruski energenti i rastuće kinesko tržište. Međutim, čak i pre nego što je Rusija prošle godine krenula na Ukrajinu, bilo je jasno da srećna vremena neće potrajati. Kada je aktuelna koalicija izabrana 2021, njeno obećanje da će sačiniti strategiju nacionalne bezbednosti trebalo je da signalizira razumevanje sve neizvesnije nemačke situacije. Najveća tadašnja strepnja je bila da će Amerika skliznuti u Trampovsku izolaciju. Iako je američki izolacionizam i dalje prisutan kao slutnja, on se ni ne pominje u strateškom dokumentu.
(TheEconomist-ZTP, foto: Clemens Bilan/EPA)
