Dozvoliti povereniku da formira privatnu armiju nasilnih kriminalaca možda i nije bila najbolja ideja Vladimira Putina. Ali pobunjena grupa Vagner Jevgenija Prigožina nipošto nije jedina privatna vojska koja deluje u Rusiji. U poslednjih nekoliko meseci na ruskom tlu borilo se najmanje pet armija. Samo jedna od njih, zvanične Oružane snage Ruske Federacije, direktno je potčinjena Kremlju. Poluregularne snage od 12.000 vojnika čečenskog predsednika Ramzana Kadirova, zvanično poznate kao 141. specijalni motorizovani puk, ali poznatije kao „Kadirovci“, zapravo su pretorijanska garda regionalnog lidera. Vagner grupa od 25.000 ljudi pokazala je da je voljna i spremna da prati svog vođu u otvorenu pobunu. S druge strane, grupe pobunjenih ruskih građana sa podrškom Ukrajine, poznate kao Legija slobode Rusije i Ruski dobrovoljački korpus, zauzimale su sela u ruskoj Belgorodskoj oblasti u nizu prekograničnih upada.
Ali lista se tu ne završava. Gasprom, državna energetska korporacija, formirala je čak pet privatnih armija poznatih kao Fakel (Baklja), Potok (Bujica), Plamya (Plamen), Aleksandar Nevski i Redut. Nezavisni istražni sajt Gulagu.net i obaveštajna grupa Molfar navode da je nekoliko milijardera povezanih sa Kremljom, uključujući magnata železničkih voznih parkova Andreja Bokareva, međunarodnog trgovca naftom Genadija Timčenka i milijardera Olega Deripasku, umešano u finansiranje. privatnih vojnih kompanija (PVK). (Deripaska poriče bilo kakvu povezanost sa Kremljom i tvrdi da nikada nije podržavao ili finansirao nijednu PVK.) Čak je i ruski ministar odbrane Sergej Šojgu osnovao manju PVK pod imenom Patriot 2018. godine, koja se trenutno bori u Ukrajini. Na Krimu, lokalni lider Sergej Aksjonov, kojeg je postavila Rusija, predvodi vojnu grupu pod nazivom Konvoj. Kleronacionalistički medijski oligarh Konstantin Malofejev i njegov bivši službenik Aleksandar Borodaj (kasnije lider samoproglašene Donjecke Narodne Republike) bili su aktivni u izgradnji Borbene armijske rezerve (BARS), tj. grupe plaćenih neregularnih boraca sa sedištem u Donbasu i Južna Rusija. Borodaj je takođe na čelu Saveza dobrovoljaca Donbasa koji se bori u Avdijevki i Vuhledaru u regionu Donjecka.
Neke od ovih privatnih armija postojale su pre invazije na Ukrajinu. Vagner je 2014. formirao bivši potpukovnik specijalnih snaga FSB-a Dmitrij Utkin kako bi obezbedio lojalnu vojnu snagu za Kremlj koji je podsticao ustanak u ukrajinskom regionu Donjecka. Druge imaju korene u korporativno-bezbednosnim kompanijama koje štite naftne instalacije. PVK Redut, na primer, osnovan je kao bezbednosna snaga za infrastrukturne projekte u Siriji koje vodi naftna kompanija Strojtransgas. Ali većina ruskih privatnih armija je nastala nakon početka rata. Početkom ove godine, na primer, ruski premijer Mihail Mišustin dao je dozvolu Gaspromnjeftu, podružnici Gasproma, da formira privatnu bezbednosnu organizaciju. Prvobitno poznata kao Gazpromneft Security sa sedištem u Omsku, ova kompanija je bila jezgro PVK Potoka. Vojnici Potoka su snimljeni u aprilu kako se bore na bokovima grupe Vagner u Bahmutu. Struktura i rukovodstvo ovih poluprivatnih snaga i dalje su nejasni, ali sve ih finansira i snabdeva ruska vojska. Zaista, Putin je u nedavnom govoru potvrdio da je između maja prošle i maja ove godine grupa Vagner dobila preko 86 milijardi rubalja (858 miliona evra) državnog novca. Kadirovci su takođe neformalni deo ruske Nacionalne garde i na platnom spisku Kremlja, a ne Kadirova.
Zašto je Kremlj dozvolio ovoliko širenje nezvaničnih vojnih snaga? Razlozi su akutni manjak ljudstva na linijama fronta i politička šteta od prisilne mobilizacije rezervista, što je navelo stotine hiljada vojno sposobnih muškaraca da pobegnu iz Rusije. Kremlj je spreman da regrutuje ljude gde god je to moguće, bilo iz ruskih zatvora za popunu grupe Vagner ili Force-Z (posebne jedinice ruske vojske za osuđenike), ili iz stanovništva industrijskih gradova kojima upravljaju Gasprom ili druge velike korporacije povezane sa državom. Plata u PVK dostiže 2.800 evra mesečno, što je atraktivna ponuda u provincijama gde je prosečna plata znatno ispod 700 evra. Snage kao što su Gaspromova Plamya, Potok i Fakel nisu pod direktnom komandom svoje matične kompanije; obučavaju se u državnim vojnim bazama, koriste državnu vojnu opremu i vode ih biznismeni povezani sa državom. Kao nagradu za regrutovanje vojnika, vlasnici jedinica dobijaju procenat od državnih sredstava. Što je još važnije, oni mogu steći naklonost samog Putina zbog svoje lojalnosti. Plus, grupa teško naoružanih ljudi dobro dođe kada se dele vredne nekretnine i preduzeća u okupiranoj Ukrajini. Prema lokalnim izveštajima, grupa Vagner je preuzela delimičnu kontrolu nad rudnicima soli u Soledaru, dok su Kadirovci prošle godine ukrali hiljade tona žitarica i poljoprivrednu opremu marke John Deere koju su prodavali u južnoj Rusiji.
Činilo se da je Kremlj shvatio opasnost od gubitka monopola nad oružanom silom čak i pre Vagnerove pobune. Deset dana pre nego što je Prigožin krenuo na Moskvu, Putin je potvrdio da Vagner i sve druge privatne snage treba da potpišu ugovore sa ruskom vojskom. Kada je počela pobuna Vagnera, Putin evocirao događaje iz 1917, kada je vojna pobuna prerasla u građanski rat. Upravo je pobuna popularnog generala Lavra Kornilova fatalno oslabila autoritet privremene ruske vlade. Prigožinova pobuna nije, za razliku od Kornilovljeve, bila pokušaj rušenja države, već borba za opstanak grupe Vagner. Ipak, činjenica da su Vagnerovci ušli u grad Rostov bez otpora pokazala je da Putin ne može da računa na slepu odanost vojske i policije. Putin bi mogao da učvrsti lojalnost desetina privatnih armija tako što će ih naterati da potpišu ugovore. Ali, kao što istorija ruskih građanskih ratova pokazuje, naoružani ljudi su najčešće odani svojim vođama, a ne caru.
(TheSpectator-ZTP, foto: Maxim Dondyuk)
