Sićušni implant na naduvavanje, koji se ubrizgava u kičmeni stub, mogao bi dugoročno da olakša hronične bolove u leđima. Radi tako što emituje električne impulse koji šalju signal mozgu da prestane da registruje bol.
Stimulacija kičmene moždine radi kontrole hroničnih bolova u telu, rukama ili nogama nije novost, ali njenu efikasnost ometaju praktični problemi, kaže Damijano Barone sa Univerziteta u Kembridžu. Da bi takvi uređaji dobro funkcionisali, moraju da imaju bar 32 elektrode blizu kičmene moždine.
Za tako nešto je potreban relativno veliki implant, širine oko 12 milimetara, što zahteva složenu operaciju u opštoj anesteziji. Takođe nosi ozbiljne rizike, poput oštećenja kičmene moždine, i zahteva uklanjanje dela kičmenog stuba, pa je potencijalna šteta veća od koristi takvog implanta.
Sada su Barone i njegove kolege razvili uređaj na naduvavanje koji zahteva minimalnu operaciju u lokalnoj anesteziji. Napravljen je od ultra tanke plastike i slojeva čistog zlata, koji se umotavaju do debljine manje od 2 milimetra.
Implant se ubrizgava u epiduralni prostor, tj. deo oko kičmene moždine koji anesteziolozi obično ciljaju prilikom porođaja, a zatim se odmotava i napuni sa nekoliko kubnih mililitara vazduha, slično dušeku za plažu. Uređaj se može napajati ugrađenom baterijom i putem bežične indukcije kao kod punjenja pametnog telefona.
Istraživači su testirali ovaj uređaj pomoću vodenog balona koji je poslužio kao veštački epiduralni prostor. Zatim je Barone, inače neurohirurg, vežbao ubrizgavanje uređaja kroz iglu u donji deo leđa šest medicinskih leševa.
Bilo ga je lako ugraditi i odmotati u potpunosti, tako da naleže preko kičmene moždine. Tim je uporedio zdravstvene rizike sa epiduralnim ublažavanjem bolova prilikom porođaja, što je oko 1:100.000 verovatnoće za razvoj komplikacija poput krvnog ugruška.
„Čak i kada se odmota do svog maksimalnog prečnika, implant i dalje deluje bezbednije od većine danas dostupnih uređaja, što je već poprilično bezbedno,“ kaže Barone, dodajući da su neophodna dalja ispitivanja.
(NewScientist-ZTP, foto: Ben Woodington)